Samo u zadnjih mjesec dana bio je u Izraelu, potom je iz Izraela letio za Jordan, bio je i u Libiji, a s Alžirom završio je posjet svim afričkim državama. Sad se, kaže nam Kristijan Iličić, okreće Aziji, koja je tek dio životnog plana ovog najpoznatijeg travel blogera u Hrvatskoj i šire – da posjeti baš sve zemlje svijeta.
Nedavno si sletio u Alžir i time posjetio sve afričke države. Možeš li sada reći koja je od svih 54 zemalja ovog kontinenta na tebe ostavila najveći dojam i zašto?
Prvi put sam Afriku na kratko dotaknuo i iskusio kroz dvotjedno putovanje u Tunis, kad sam bio jako mlad, no nekako imam osjećaj da sam ozbiljno zagazio u Afriku tek kad sam stigao u Etiopiju, gdje sam proveo gotovo mjesec dana. Etiopija, krov Afrike, zemlja prapočetaka i mojeg početka, polaganog upoznavanja tamnog kontinenta nekako mi je nakon svih ovih putovanja Afrikom ostala kao najdraža destinacija. U Etiopiji sam prvi put bio u doticaju s iskonskim, nomadskim plemenima, prvi puta hranio hijene, ali i vidio tešku sirotinju. Prvi uspon na veće nadmorske visine, susret s neobičnim građevinama isklesanim u zemlji i golemim vodopadima…, sve je to Etopija.
I mimo Etiopije bilo je stvarno zanimljivih pustolovina, išao sam tragovima somalskih gusara, u Kongu sam doživio snažnu erupciju vulkana i iz neposredne blizine vidio stvarno impresivne gorile. U Togu sam bio na golemom voodoo marketu, i da sad ne nabrajam, bilo je predivnih plaža, prašnjavih putova, velikih gnjavaža po granicama, spavanja na zemlji, spavanja u luksuznim hotelima, života među plemenima… Afrika je teška, šarena, neobična i neshvatljivo žilava unatoč svemu i svima koji je izrabljuju. Za Afriku treba imati iskustva, izdržljivosti, ali i goleme znatiželje. Svašta se u njoj može naučiti, a jedna od mojih prvih lekcija bila je da putovanja ne moraju uvijek biti samo high life, veselje i zezancija. Neka te putovanja mogu stvarno emotivno slomiti.
Kako je počela tvoja ljubav prema putovanjima i što je možda bila prekretnica koja je odredila da će to biti tvoj poziv?
Putovao sam još kao klinac. U početku s roditeljima, onda sam na prvo “egzotično i daleko putovanje” od tri dana otišao s bratom, u Tursku, a nakon toga više nije bilo povratka. Vrlo brzo se dogodio i Tunis i onda sve dalje i dalje. Išao sam putovima kojima većina krene. Europa ili Amerika, ali sam vrlo brzo shvatio da me jako privlače daleke, drugačije kulture, a posebno južna polutka Zemlje, jugoistočna Azija i Bliski istok. Prekretnica je bila kad sam shvatio da neću moći ostvariti svoje snove (da putujem onoliko koliko želim) ako ću raditi nekakav uredski posao u korporaciji. Tek kad sam odlučio napustiti tadašnji posao i skočio u prazno, shvatio sam da sad nema natrag i da je najbolje da otputujem. Nema ničeg boljeg od toga da, kad želite tako radikalno promijeniti život i izaći iz kolotečine, prvo uđete u neku sasvim novu stvarnost u kojoj nema nikoga tko će vam govoriti „A što ćeš sad?“. Dakle, najbolje je odmah otputovati. Po mogućnosti nekamo daleko. Tako se stječe nova perspektiva, ali i hrabrost za dalje. Meni je nakon toga sve krenulo puno lakše, prirodnije i spontanije. Jer to sam bio ja. A ono prije je bio neki lik kojeg danas više ne prepoznajem.
Zaželiš li se ponekad mirnijeg života?
Zaželio sam ga se kad sam putovao istočnom Afrikom. Neke destinacije te stvarno slome. No, kad govorimo o mirnijem životu i meni, to nije boravak na jednoj adresi u Zagrebu. Moj mirniji život je npr. mjesec dana u Tajlandu. Znao sam tako uzeti odmak od svega, primiriti se, raditi remote, samo nužne stvari i posvetiti se sebi.
Što ti se najljepše dogodilo na tvojim putovanjima, a što bih radije zaboravio?
Ljudski me je najviše pomaknulo kad sam uspio pomoći prijateljima u Afganistanu, ali i kad sam nakon mnogo godina pronašao sestru djevojčice koju sam tražio u Etiopiji, a koju sam sreo tijekom svog prvog boravka tamo. Inače, to su djevojčice koje imam tetovirane na ruci. Priča je duga, a kako pišem knjigu, jednom će se i o tome moći nešto pročitati. Bio sam jako sretan i kad sam nakon mnogo godina uspio doći do Angelovih slapova u Venezueli, taj osjećaj mi je teško preliti u riječi. Predivan je bio i uspon na vulkan Acatenango, koji sam odradio sa suprugom Andreom. Neopisive scene i neizrecivi osjećaji. Teško mi je izdvojiti samo jedan vrhunac i osjećaj sreće, jer putovanja mi često priređuju puno radosti i iznenađenja. Stvarno svakome preporučujem da putuje, barem malo, u okviru svojih mogućnosti, jer micanje s jednoga mjesta daje novu perspektivu. Postoje, naravno, i neke stvari koje mi nisu legle. Imao sam problema na granici sa Senegalom i obećao sam sebi da se tamo više neću vraćati. Bilo je još nekih zemalja u kojima je vladala korupcija kao i na granici sa Senegalom. U načelu, ne volim korupciju, to me najviše smeta, i to mi jako zna pokvariti dojam neke države. No, na kraju, gdje god da sam bio i što god da sam doživio, uvijek zaboravim te loše stvari. Pamtim samo dobre stvari.
Koliko si, uopće, zemalja do sada posjetio?
Već sam ozbiljno prešao cifru od 180, bliže sam 190, a kako je na svijetu 197 država, davno zacrtani cilj da želim posjetiti sve države svijeta sada je već dosta blizu.
Gdje bi se uvijek ponovno vratio i zašto?
Tajland mi je druga domovina, a često ću se vraćati i u Etiopiju, Venezuelu i Afganistan. Sve ove četiri države predstavljaju neku prekretnicu u mojem životu i znače mi puno više od običnog turističkog posjeta. U njima sam spoznao još jednu dimenziju sebe.
Možeš li preporučiti Top 5 destinacija koje po tvojem mišljenju svakako treba posjetiti?
Ovo me često pitaju i ja odgovor uvijek kažem da putujem malo drugačije i da ono što se meni sviđa ne mora se nužno sviđati drugima. Ljudi su različiti i svakome leži nešto drugo. Neki će se naći u urbanim mekama poput New Yorka, Londona ili Berlina, drugi vole pješčane plaže, palme i slike s razglednica, a ja volim istraživanje i aktivni boravak u nekoj dalekoj, drukčijoj, egzotičnijoj zemlji. Ako ste ovaj posljednji tip, nemojte nikako zaobići Jugoistočnu Aziju, znači Tajland, Laos, Vijetnam, Kambodža. To je “must have”. Mene osobno je očarala i Južna Amerika, njihov mentalitet i sve prirodne ljepote. A što se Bliskog istoka tiče, tu imam neku mističnu povezanost s Afganistanom. Svaki Europljanin bi trebao posjetiti Siriju kad se stvari tamo smire.
Fotografije: @kristijanilicic