Volontiranje je bogatstvo bez novca, jer ne postoji materijalna satisfakcija veća od te da ste uspjeli vratiti čovjeku vjeru u ljude. Tako tvrdi Marijana Jergović, predsjednica zagrebačke Udruge ‘Smiješak za sve’, poznatije kao Teta pričalice, koja već godinama vraća osmijeh na lica dječici u bolnicama, čitajući im priče.
‘Kad god stavite sebe u prvi plan, to vodi u pogrešno, jer ono što ne izgori, to propadne. Stvari su vrlo jednostavno: ili ćete se dati za drugoga i svaki puta kroz to osobno rasti ili ćete se okrenuti prema sebi, a sve što je zatvoreni krug, ne širi se’, kaže Marijana, čija je volonterska priča započela tamo negdje 90-ih, kad je počela volontirati u Caritasu Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. No tada, veli, to nije doživljavala kao volontiranje; jednostavno je to bila prirodna reakcija na okolnosti u ratno vrijeme u Hrvatskoj.
‘Kad govorim o počecima, zapravo se vrlo često vraćam u djetinjstvo. Korijen volontiranja je u onome što su nas roditelji davno prije učili, a to je da je normalno pomoći drugome, otići starijoj susjedu u dućan, sjesti s prijateljem iz razreda i objasniti mu gradivo koje mu nije išlo… Mi danas sve želimo staviti u nekakvu riječ ili formu, odnosno dati sjaj stvarima koje su, ustvari, ljudske. I, sad, kad ste vi tako odgojeni u djetinjstvu, vama je logično da ćete cijeli život pomagati’, smatra Marijana, napominjući kako je primijetila da su se ljudi nakon korone poprilično zatvorili u svoje krugove. Prije korone u Udruzi su imali 230 volontera, sada ih je 140, što je dovoljno za tri bolnice u Zagrebu u kojima svakodnevno u 19 sati djeci čitaju priče. No kako se s aktivnostima kane vratiti u najveću bolnicu, KBC Rebro, cilj im je privući nove volontere.
‘Nama volonteri dolaze, i sada imamo 100 prijavljenih za skorašnju edukaciju, no moram naglasiti kako je u cijelom društvu vrlo prisutna površnost, interesi se brzo mijenjaju, a volontiranje traži posvećenost. Volontiranje je životna odluka i jednom kad donesete odluku da to želite raditi radi drugoga, a ne radi sebe, onda tu nema dileme, vi ćete dugoročno biti volonter. No ako se odlučite volontirati jer vam se to čini zgodnim ili se dobro uklapa u imidž, možda ne ulazite u ovu priču s pravim motivima’, kaže Marijana.
U jednom trenutku života, kad su djeca odrasla i kad je imala više vremena, Marijana, kaže, nije željela hodati po teretanama ili kozmetičkim salonima, već raditi ono što je istinski veseli. Kako je sa svojim djetetom, koji je imao ADHD, naučila poprilično o psihologiji, a voljela je i djecu i čitanje, tete pričalice činile su se kao super odluka.
‘Kad sam 2015. godine prvi puta išla na Srebrnjak, nije bilo mentora koji su išli s tobom, kako što je to slučaj danas. Knjige koje sam tada odabrala za čitanje – kratke priče Zlatka Krilića, Hrabrica i Djed i repa – i danas u mojoj torbi. Neki trendovi se nikad neće promijeniti; najvažnije je djeci donijeti priču s dušom. Kad vi uživate, a ja se i nakon toliko godina još uvijek smijem forama Zlatka Krilića, garantiram da će se svako dijete zainteresirati. No tete pričalice ne donose samo suhu priču, nego djeci daju dio duše, znanja, mudrosti i tako im, ne samo vraćaju osmijeh, nego i daju šire poruke za život’, kaže Marijana, napominjući kako je velika razlika među djecom i da se točno vidi s kime roditelji rade, a s kime ne. No, kategorična je naša sugovornica, većinu djece moguće je zainteresirati za knjigu.
‘Interesantno je da se djeca od 16 godina smiju jednakim stvarima kao i oni od 6 godina. Sjećam se dječaka Gabrijela od nekih dvije-tri godine. Kad sam ušla u sobu, koji je dijelio s jednim 16-godišnjakom, ležao je i gledao u tablet. Kad sam ga pitala želi li da mu pročitam priču, nije me ni pogledao. Onda sam krenula čitati slikovnicu starijem dječaku. Tu i tamo bi pogledao prema meni, na drugoj slikovnici već je odložio tablet i slušao, a na trećoj sam ga uspavala’, prisjeća se Marijana, naglašavajući kako djeci treba dati svoje prisustvo.
Marijana (treća s desna) s članicama Udruge ‘Smiješak za sve’ dobitnica je brojnih priznanja za svoj volonterski rad
Priču o volontiranju, posebice kad su u pitanju djeca sa zdravstvenim poteškoćama, ne možemo ispričati bez pitanja o emotivnom angažmanu.
‘Ako želite nekome pomoći, onda osjećaje koji izlaze iz maloga mozga treba prebaciti u koru velikog mozga i razumski ih odraditi. Kad dolazimo u sobu, mi nismo mame, tate, prijatelji, liječnici, psiholozi…, mi smo samo tete pričalice i naš je zadatak vratiti osmijeh na lice. Ne želimo se vezati za djecu, ne zato što nemamo osjećaja, već zato što se jedino tako možemo izdignuti iz te situacije. Nema razgovora o dijagnozama, o tome kad se ide kući, mi im ništa ne obećavamo. Nema obećanja ni da ću sutra opet doći, oni često žele da baš ti opet dođeš, takva pitanje nastojimo izbjegavati kako bismo im, zapravo, mogli pomoći. Na edukacijama prolazimo sve te situacije’, priča Marijana. Iako se najčešće spominju tete pričalice, u Udruzi Smiješak za sve ima i nekoliko ‘stričeka’ pričalica, a svi oni nesebično daju svoje vrijeme svih 365 dana u godini i ne pitaju je li Božić, Uskrs, ljeto… Volonteri se koordiniraju uz pomoć aplikacije, koju je besplatno za njih izradio jedan programer. Marijana kaže da im se nikad nije dogodilo da netko ne dođe u bolnicu, jer – ako se dogodi da volonter otkaže – uvijek postoji par ljudi koje zovu jockeri ili, pak, Marijana ostavlja svoje planove i odlazi u bolnicu.
‘U Udruzi je 30 ili 40 onih kojima je volontiranje iznad svega i baš svi imamo isto iskustvo – ja sam milijarder. Ne postoji bogatstvo ravno tome, samo se čovjek treba otvoriti. Vozim automobil iz ’95, koji me savršeno doveze do svake bolnice. Bog te neće pitati koji si automobil vozio nego koliko si ljudi povezao sa sobom. To je moj najveći motiv’, koja je i svoje troje djece također ‘zarazila’ volontiranjem. No je li mlade generalno teško animirati?
‘Da, teško je, ali ih morate zaraziti time. Mladi dosta egocentrični – je li teško animirati mlade. Ima ih, ali ih morate zaraziti time. S obzirom na to da ih ne možete motivirati novcem ni ničim sličnim, vi im morate biti inspiracija. Vođenje udruge je upravljanje ljudskim resursima, morate znati koliko kome možete dati da on osobno naraste, a da ga ne potopite’, kaže Marijana i zaključuje:
‘Volontiranje je životna odluka, kad jednom odlučite, to je kao pranje zuba. Ljudi se kroz volontiranje povezuju, upoznaju, pomiču svoje granice, počnu doživljavati ljude na drukčiji način, shvaćati njihova ograničenja i nauče gledati srcem. Ponekad, kad zažmirite na oba oka, srcem vidite ono što je, zapravo, u životu bitno.
Fotografije: Pexeles, Robert Gašpert i privatni arhiv Udruge Smiješak za sve