Bijeli dvosjed s ovlaš prebačenom dekicom od kašmira u bež nijansi. Set drvenih polica na kojima osamljena čami jedna jedina okrugla lampa ili keramička posuda “organske” forme koja je prazna jer banane nisu chic. Nefunkcionalni, preniski stol oblih uglova na kojem nema ničega osim Kinfolk časopisa kojeg nitko živ nije pročitao, ali izgleda lijepo. I jasno, jedna stolica koja stoji nasred prostorije obasjana zrakom spokojne dnevne svjetlosti.
Svi znamo takve stanove. Elegantne i naoko estetske, u kojima žive ljudi koji ne vole boje i stvari. Gledam ih već godinama kako izviru iz svakog kutka Instagrama. Neću reći da mrzim minimalizam, kao što je to svojevremeno izjavila novinarka Guardiana Chelsea Fagan, samo ga smatram smrtno dosadnim.
Promatrajući te off-white i bež interijere, uvijek se pitam tko živi u tako beskarakternim stanovima? Gdje drže stvari i jesu li im životi zbilja toliko dosadni da u njih unose samo ono što je “estetski prikladno” i što je u korelaciji s općeprihvaćenim trendom? I zašto pobogu drže stolicu nasred dnevnog boravka?
Ono što mi u tim “instagramabilnim” stanovima, koji podsjećaju na finske saune, najviše nedostaje je – život. Posve mi je jasno da postoje trendovi u uređenju interijera i da se katalozi o unutarnjem uređenju razlikuju od realnosti, no ta “ogoljelost” od svega “suvišnog” čini me nekako turobnom. Jasna mi je pritom i filozofija ne gomilanja kao suprotnost sumanutom konzumerizmu koji nas vječito navlači da kupujemo novo i više, no je li zbilja moguće živjeti u stanu u kojem od detalja postoji samo jedna keramička tegla i jedna lampa, a namještaj izgleda kao da je namijenjen gledanju, a ne korištenju?
U mojoj percepciji doma, on nikada ne izgleda kao concept store ili galerija. Dom je, prije svega, mjesto za život. I u njemu ništa nije savršeno baš kao što ni mi sami nismo savršeni. Posve mi je nezamislivo da izgleda kao stranica iz kataloga, koliko se to god fotogeničnim činilo. Ono što od doma želim, osim toga da bude funkcionalan, je da odražava moje estetske preferencije (koliko god one vrludale u svim smjerovima), moj karakter, stil života i navike. I da me, više od bilo kojeg drugog mjesta, ispunjava osjećajem topline, da me raduje.
Minimalističke bež stanovi s geometrijski posloženim namještajem smatram ubitačno dosadnima ne zato što su ogoljeni od stvari već zato što su ogoljeni od karaktera, od individualnosti i odvažnosti. Kao da su najsigurnija ruta do elegancije s najmanjom mogućnošću za pogrešku. Ali, kvragu, ako ne mogu “pogriješiti” u vlastitom domu, gdje mogu? Zašto bi moj prostor uopće trebao biti “bezgrešan”? Ako postoji jedno mjesto na kojem ne želim slijediti ikakva pravila onda je to doma.
Želim u njemu i kičaste vaze s buvljaka, i naslijeđenu bakinu posteljinu, i elegantni stakleni stolić, i komodu koja izgleda kao da je iz sedamdesetih i uspomene na sve lijepe trenutke i suvenire koje su mi donijeli prijatelji s putovanja, iako su neki od njih naprosto grozni, želim u keramičke tegle staviti naranče i banane, a police zatrpati knjigama i gramofonskim pločama. Želim i fotelju koja uopće ne paše jer mi je ona zasebno lijepa i hrpu biljaka u rasparenim teglama jer stan punim kao da je botanički vrt. I da stolice služe za sjedenje, a ne za hvatanje sunca s prozora.
U trideset i sedam godina života skupila sam svakojake stvari i za mene one nisu samo stvari, one su nešto što čine život i što volim, što mi je važno, bez obzira kako izgledale na komodi. Stanovi koje doživljavam lijepima obično su i oni koje smatram zanimljivima. Možda u njima nema baš ništa bež, ali ima karaktera.
U mojoj percepciji interijera, ne postoji ništa zabavnije od stanova koji su odraz njihovih vlasnika, a šetanje kroz njih podsjeća na turu kroz njihove živote, uspomene i zanimacije.
Stanovi koji se meni sviđaju obično su eklektični, s pregršt različitih stilova koji žive u nekoj jedinstvenoj simbiozi. I posve iskreno, jedino mi takvi i imaju smisla, jer se i mi sami, izloženi različitim utjecajima, mijenjamo kroz vrijeme. Možda je razlog moje averzije spram minimalizma u interijeru upravo u tome – što je savršen, bezgrešan i samim time grozno dosadan. A život i mi sami ustvari smo, u svojoj nesavršenosti, tome sušta suprotnost.
Fotografije: Pexels i privatna arhiva