Prije par mjeseci radila sam kampanju za jedan regionalni brend, a fotografije su bile objavljene na društvenim mrežama i nekim posećenim portalima. Nije prošlo nezapaženo. Manekenka je u tom trenutku bila relativno svježe lice na sceni, pa je nakon objavljivanja fotografija potpisala ugovore sa agencijama u Parizu i Londonu. Pohvale su dolazile sa svih strana, ali i jedna kritika. U moj DM na Instagramu. Konstruktivna. Vrlo suptilna i u rukavicama.
U njoj se moja fotografija iz kampanje upoređuje sa, recimo, dokumentarnom fotografijom nastalom u sasvim drugom kontekstu par godina prije izlaska kampanje. Odreagovala sam burno. U prvom trenutku. Ništa iznenađujuće za mene. Ali, nisam odgovorila. Sklonila sam telefon i razmislila da li uopće treba ulaziti u rasprave sa nepoznatim ljudima. Posebno na društvenim mrežama, gdje su svi obično jači na riječima nego kada treba javno i uživo iskazati svoje mišljenje. Osoba sa druge strane već neko vrijeme prati moj rad, ali ne poznajem je, niti sam čula za nju, ali pristup me je zaintrigirao. Imala sam dva načina da reagiram. Biti bahata i postaviti se kao da je to moj rad koji nema nikakve veze sa fotografijom koju je napravio njen frend fotograf. Druga opcija je bila da treba pogledati tu kritiku, odnosno opasku, iz drugog ugla.
I onda je počelo dopisivanje. Pisale smo jedna drugoj romane o tome tko se čime inspirira u fotografiji i da li je mnoštvo fotografija na mrežama proizvod ukradenih ideja. Sve je u početku izgledalo kao oštrenje mačeva. Čija će biti zadnja.
Bavile smo se problemom probijanja na modnoj sceni, kao i šta te kao fotografa izdvaja u masi. Istih. Onih koji samo kopiraju bez prethodnog znanja ili priznanja da su inspirirani nečijim radom. Da rade hommage nekome.
Nije sramota kopirati nečiji rad, “but do it well”. Nije sramota ni priznati da te je nečiji rad inspirirao.
Međutim ego ume da bude veliki (ne)prijatelj u kreativnoj, posebno modnoj industriji. A tu mu nije mjesto. Posebno ne kada je u pitanju timski rad gdje su svi ravnopravni. Jedni bez drugih ne možemo i ne treba da budemo. Treba o projektima misliti, razgovarati, čitati, gledati… Dati prostora za nove ljude.
Od kada sam u modnoj fotografiji shvatila sam, da skoro da se, kao i u mnogim kreativnim domenama, više ne može izmisliti ili prikazati ništa novo. Drugačije da, ali na reciklirani način – već je to negdje viđeno. Na filmu, fotografiji, u kazalištu, prolazu… Stvar je interpretacije, istraživanja.
Svi smo nekada bili na početku i poprilično nesigurni. U fotografija ima prostora za rast, učenje i greške. Svaki projekt je novi zadatak, novi izazov. Konstruktivne rasprave su tu da iz njih nešto naučimo, da čujemo drugu stranu. Picasso je rekao: “Good artist copy, great artists steal.” Možda je to u većini slučajeva nametnuta praksa, ali rijetki mogu biti kao Picasso.
Prepiska koju smo nas dvije imale preko poruka na Instagramu je završila kao javna objava na njenom profilu. Lagala bih da ne kažem – očekivano. Ima mjesta za sve u svakom poslu, samo je bitno naučiti da svaka kritika nije tu da zgazi, već da se iz nje izvuče neka pouka.
Foto: Senja Vild